Legenda o sv. Ivanu Trogirskom
Legenda o sv Ivanu Trogirskom
Legenda pripovjeda ...
Brodolom sv.Ivana Trogirskog na rtu Planka.
Ispod brda Movara (123 m, Maurus) spušta se rt, rt zvan Ploče, što su Talijani iskrivili u Planka. U staro se doba zvao Peninsola Hilis (O.G. Vinjalić) na rtu gdje se more spaja sa nebom, u tom dijelu plove brodovi, unatoč jakim morskim strujama i vjetrovima, bijesni se valovi razlijevali preko lađe i razbili je o gole grebene, dogodio se brodolom. Za vrijeme oluje ploveći prema Šibeniku kod Diomedova rta, Ivan Trogirski doživio je brodolom iz kojega je izašao neozlijeđen. Toga dana dogodilo se čudo. Sveti Ivan Trogirski hodajući po valovima spasio je mornare i sav brodski teret na brodu, sretno ih je usidrio na obalu. Ljudima je bilo teško, što im propade teret i lađa, ali im svetac reče: „Ne bojte se, sinci!“ Na to umiri more, brod postane cio i teret vina bio spašen na obali. Mornari u njegovu čast i zahvalnost na tom mjestu kasnije sagrade kapelicu. Južno od naselja Ražanj u općini Rogoznica, na samom kraju rta Ploča, smjestila se zavjetna crkvica sv. Ivana Trogirskog, njemu u čast. Drevna crkvica sv. Ivana Trogirskog kod Rogoznice, podignuta je 1324.godine sagradili su je trogirski plemići Ciprijan Buble i Maroje Dobre jer se ona tada nalazila na samom rubu teritorija koji je pripadao nekadašnjoj trogirskoj biskupiji koja je ukinuta 1828.godine, u blizini mjest a gdje je sv. Ivan učinio jedno od svojih najpoznatijih čuda. Arheološkim istraživanjima na rtu Ploča u neposrednoj blizini crkvice sv. Ivana Trogirskog pronađeni su ostaci svetišta Diomeda koje je nastalo krajem 4. ili početkom 3.stoljeća prije Krista.
Legenda pripovjeda...
Vrijeme tuče koja je uništila vinograd.
Kada je Ivan vidio da dolazi nevrijeme, za vrijeme tuče koja je uništila vinograde, naredio je da se malo preostalog grožđa stavi u tijesak iz kojeg je potekla velika količina mošta.
Legenda pripovjeda...
Za vrijeme misnog slavlja sletjela je golubica kao znak Duha Svetoga.
Da su nakon sklapanja mira u Zadru, kralj Koloman i sv. Ivan Trogirski zajedno su krenuli prema Trogiru. Zadržali su se u Šibeniku, gdje je sv. Ivan služio misu u crkvi sv. Mihovila. Tada se dogodilo jedno od najpoznatijih čuda tog vremena. Dok je sv. Ivan služio misu, kralj Koloman je vidio kako s neba silazi bijeli golub, koji je sletio na glavu sv. Ivana. Kad je završila misa, golub se uzdigao na nebo i nestao. To je vidio samo kralj Koloman. Ovako taj događaj opisuje Vita beati Ioannis Confessoris (pars.I.,cap.7.): "Počastio ga je mnogim darovima, i zajedno s njime hodeći došao do utvrde Šibenik, gdje se do danas vidi podignuta crkva blaženoga Mihovila Arkanđela, u kojoj je, dok je slavio sveta otajstva mise, golub bjelji od snijega sišao na glavu svetoga prezula, i tamo je tako dugo ostao sve dok započeta žrtva nije bila dovršena; a kad je dovršena, uzdigao se do neba dok nije posve iščezao. Kad je vidio to čudo, kralj se zapanjio, i otkrivajući to okolo stojećima, rekao: 'Zaista, nikada nisam čuo za nešto ovakvo što su danas o ovom čovjeku vidjele moje oči.' Nakon toga kralj je, ušavši u Trogir, darove koje je katedralna crkva tog mjesta zadobila od kraljeva Hrvatske i od salonitanskih prvaka, proširio i potvrdio snagom privilegija; i pozdravivši svetoga prezula, primivši blagoslov otišao."
Prema Vita beati Ioannis Confessoris (pars.I.,cap.7.):
Kad je sv. Ivan Trogirski osjetio da mu se približava posljednji dan na ovom svijetu, pozvao je k sebi sve trogirske klerike i vodeće laike. Tada im je održao kratki govor u kojem im je objasnio što im je činit i, ali i prorekao neke buduće događaje. Taj govor glasi ovako: "Braćo i sinovi, volja Božja je bila da dosada živim s vama, stranac i pridošlica. A sada je došlo vrijeme da predam tijelo zemlji, a dušu vratim Stvoritelju. Razmotrite dakle ljubljeni, uočite predragi, kako je krhka, kako je nestalna, slika ovoga života. Koja kad nesmotrenom srećom o sadašnjemu, ne nudi nadu budućega, ne čini ništa drugo, nego da kad brzo nadođe kraj, one koje je neoprezne navela da ju slijede na zlo, učini i da zlo propadnu: i tako je da tko jučerašnjeg dana izađe cvjetajući kao cvijet, danas usahne kao trava. I nemojte stavljati nadu u zemaljski imetak ili slavu, jer kod čovjek umre, ne uzima ništa od toga, i ne prelazi s njime svjetska slava. Goli smo naime izašli iz majčine utrobe, i nema sumnje da se goli vraćamo, ništa ne prenoseći sa sobom, osim vrlina ili grijeha. Što god čovjek posije, to će kad umre žeti; i kao što sam vam rekao, otkupitelj moga života, Bog,udostojao se pozvati me s ovog svijeta, čiji poziv toliko sretan prihvaćam, koliko sam sretan da trud oko propadljivog svijeta privodim kraju. A vi, sinovi, imajte mir, i Bog mira i ljubavi bit će s vama. 'Držite se stege, da se ne razgnjevi Gospodin i ne propadnete s puta pravednoga.' (Psal.2,12) Nakon moje smrti odlučite o nasljedniku pastirske službe, čiji će vam život i nauk koristiti. Moje tijelo sakrite u tijelo zemlje. Dogodit će se naime, da će Bog posjetiti ovo mjesto u palici svojeg gnjeva, zbog grijeha naraštaja koji će ustati poslije ovoga, i pošto budu uništeni svi njegovi zidovi, stanovnici će se raspršiti po drugim mjestima, nemalo vrijeme bit će u izgnanstvu. Nakon toga vratit će se i obnoviti grad..."
Legenda pripovjeda...
Nakon smrti Ivana Trogirskog,Mlečani su htjeli njegovu ruku prenijeti u Mletke.
Da su grad Trogir opljačkali i ukrali relikviju - ruke sv. Ivana koju su Mlečani otrgnuli sa svečeva tijela kad im nije uspjelo izvući prsten za ruke. Ruku koja je bljesnula nad gradom kao zvijezda repatica iz Venecije su vratili anđeli. U slučaju krađe relikvije, ako je toga uopće bilo, nije se radilo tek o pljački dragocjenosti već vjerojatno i o otmici svetinje, o klasičnom furtum sacrum kojim se ističe religijsko-magijska nadmoć nad pobijeđenima.
Sv. Ivan Trogirski je na samrt i prorekao...
Da će Trogir bit i uništen zbog grijeha svojih stanovnika. To se dogodilo 1123. g., kad su Saraceni opustošili Trogir. U ono su vrijeme saracenski gusari pljačkali po cijelom Sredozemlju, pa tako ni naši krajevi nisu bili pošteđeni. Kako su se stanovnici tek nakon mnogo godina vratili i obnovili grad, nije se više znalo gdje se nalazi grob sv. Ivana Trogirskog. I kad se činilo da je i sam svetac u potpunost i zaboravljen, dogodilo se čudo. Jednom jednostavnom čovjeku, po imenu Teodor, ukazao se sv. Ivan Trogirski i naložio mu da obavijest i trogirskog biskupa gdje se nalazi njegov grob. Inače, taj Teodor je proveo ostatak svog život a kao pust injak na otoku Čiovu. Biskup mu isprva nije vjerovao, ali nakon što mu se još dva puta ukazao sv. Ivan, morao je popustiti. Svečev je grob pronađen točno kako je opisano u Teodorovom viđenju. Bilo bi previše da sad izlažem cijeli tijek viđenja, ali evo ovdje opis prvog viđenja, zajedno s uvodom o saracenskom pustošenju Trogira.
Prema Vita beati Ioannis Confessoris (pars.II.,cap.1.):
Njegove smrti, grad je bio od Saracena ne samo zauzet, već i do temelja porušen, čiji su stanovnici proveli nemalo vremena u izbjeglištvu na raznim mjestima. Nakon mnogo vremena, kad je došlo vrijeme da se obnovi grad i navijesti slava Ispovjednika, nemali broj preostalih građana vratio se na svoje, i usredotočeni na ponovnu izgradnju vlastitih i javnih zgrada, sjećanje na Ispovjednika u potpunosti su predali zaboravu. Iako nakon obnove grada o njemu nije ostala čak ni priča, bio je u to vrijeme u istom gradu neki čovjek siromah duhom, imenom Teodor, koga je zbog nevinosti njegova života oslobodio njegov gospodar. Njemu se u viđenju ukazao Svetac, govoreći: 'Teodore brate.' A on je u viđenju odgovarajući rekao: 'Tko si, gospodine?' A njemu Svetac: 'Ja sam Ivan, nekadašnji biskup ovoga grada. Ustani, idi, reci biskupu trogirskom da izvadi moje tijelo iz onoga mjesta, gdje leži grobom pokriveno, da molim za narod i ovaj grad.' To rekavši odmah je nestao."
Kad je pronađen grob sv. Ivana Trogirskog, nitko ga nije mogao otvorit i, čak ni najsnažniji ljudi, ni više njih...Tada je pozvan spomenut i Teodor. On je s lakoćom otvorio grob. A evo u kakvom je stanju pronađeno tijelo. Vita beati Ioannis Confessoris, p.II.,c.3.: "Kad je dakle otvorena sveta grobnica, proširio se takav miris takve slatkoće, da je ne samo obližnja, već i daljnja mjesta, ispunio čudesnim mirisom. Pronađeno je sveto tijelo netaknuto i neraspadnuto, osim lijevog lakta..." Napominjem da je ove riječi biskup Treguan napisao 1203. g. „Dakle, mi smo imali jednog takvog sveca već tada“ , Papa Eugen IV. je 1438. podijelio oprost od 7 godina i 7 čet rdesetnica vjernicima koji na blagdan sv.Ivana Trogirskog pobožno posjete trogirsku katedralu.
U središtu grada Trogira u srednjem vijeku održavale su se i gradske svečanosti i igre.
Statutarna odredba iz 1386.godine spominje vitešku igru koja se odžavala na dan patrona grada, Sv. Ivana 14. studenoga. U toj igri, poznatoj kao „palium balistrariorum“, strijelci su se na konjima natjecali za „palium“, odnosno plašt koji je predstavljao nagradu u natjecanju. Održavanje palija na trgu spominje se ponovno 1431., te 1587., kad je knez odlučio obnoviti stari običaj priređivanja viteških igara na dan patrona grada sv.Ivana. Svečanosti u čast gradskih zaštitnika tipične su u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima. One su imale veliku političku važnost, ne samo crkvenu. Takvi su događaji bili dio političke ideologije koja je nastojala održati društveno jedinstvo i političku odanost. Kasnije su viteške igre ukinute statutom grada Trogira,troškove viteških igara snosila je komuna, a puno je pomagala i „javna usrdnost”.
Blagdani i crkvene svečanosti.
Živost grada Trogira posebno se osjećala u blagdanske dane jer su tada u grad dolazili i seljaci iz trogirskog distrikta kao i osobe s drugih područja, ali i stranci. Grad je oživio subotom, budući je to bio tržni dan, ali i nedjeljom te na blagdanesvetaca, koji su bili posvećeni Bogu i odmoru. Trogirski statut tako je zabilježio slijedeće dane kao blagdane: Božić sa slijedeća dva dana, Obrezanje, Tri kralja (Bogojavljenje), Veliki četvrtak, Uskrs sa sljedećih 8 dana, Uzašašće Gospodinovo, sva četiri blagdana svete Marije, sv. Ivana Krstitelja, sv. Mihovila Arkanđela, sv. Marka, sv. Lovru, sv. Ivana ispovijedaoca, zaštitnika grada te sv. Petra apostola i drugih apostola prema odluci kurije. Od 1383. godine na blagdane sv. Lovre i sv. Ivana u grad su mogli doći svi domaći i stranci, koji su nekom dužni, bez straha od kazne. Ipak od toga oprosta bili su izuzeti izdajnici, kradljivci, pljačkaši, krivotvoritelji, prognani iz Trogira i krivovjerci. Za ostale pripadnike društva to je bio blagdan za sve slojeve, za plemiće i pučane, kao i za distriktualce, strance, siromahe, bolesne i dužne. Nema sumnje da je ova odredba u velikoj mjeri bila posljedica tzv. socijalnog kršćanstva, odnosno nastala je nakon osnivanja mendikantskih redova koji su inzistirali na solidarnosti i milosrđu prema pojedincima i skupinama na rubovima gradskog društva. No, iako su ideje vjere i milosrđa oduvijek bile prisutne u srednjovjekovnoj trogirskoj komuni, ipak je društvo postavljalo granice tom milosrđu i oprostu, ako je bilo potrebno zaštititi svoje članove.
Najstariji hrvatski sačuvani tekst legende poznat je po prijepisu u rukopisnoj zbirci „Vartal“ s kraja 16.stoljeća. Ivan Statileo (Stanošević) u 16.stoljeću prvi je dao tiskati legendu napisanu na latinskom. Ivan Lucić je svoje izdanje legende iz 1657.godine popratio opširnim komentarima:“Svetac i njegova djela imaju svoju ikonografiju. Na komunalnom grbu i pečatnjaku prikazuje se svetac koji stoji na gradskim vratima, a ponad zidina uza zvonik je zvijezda koja evocira čudesni povratak njegove relikvije.“ Legende se i danas prenose, njegov život i djela obilježavaju se na dan 14.studenog kao dan na koji se slavi njegova svetost, sv. Ivan Trogirski.
Od legendi o svetom Ivanu Trogiraninu puno su važnije poruke i djela koja je za života poslao i ostvario, poruke mira i zajedništva, očuvanja vrijednosti i ustrajna borba da te poruke budu i ostvarene.
Najopjevanija pjesma: „Švet Ivane o' moga Trogira, providi mi lipoga mladića. Koj' ne puši, dimi španjulete, koj' ne igra karte, šija šete. Koj' ne pije ni botiju vina, koj' ne ide potaj put kažina. Ako mi ga taka ne providiš, u crikvu me višje nećeš vidit.“
Zaštitnik grada Trogira 14.studenoga, Ivan Trogirski (Orsini), bl., slavi se sv. Ivan Trogirski.
Postao je monah benediktinac u Osoru na Cresu, bio je u pratnji papinskog legata na ovim prostorima i tako ga je Providnost dovela u Trogir. Budući da je Trogir u to vrijeme ostao bez biskupa; mladog, učenog i pobožnog benediktinca Ivana, nagovoriše i izabraše za svoga biskupa. Zaredio ga je splitski nadbiskup Lovre koji i sam potječe iz istog benediktinskog samostana u Osoru. Nadbiskup Lovre i biskup Ivan zadužili su nas i našu hrvatsku povijest. Spominju se u ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira, Stjepana, a u političkim nadmetanjima toga vremena, branili su hrvatske interese. I sam grad Trogir, biskup Ivan spasio je od Kolomanova napada. Osnovao je i samostan benediktinki 1064.godine. Zauzimao se za duhovnu i moralnu obnovu Crkve, za pravdu i mir.
U povodu blagdana sv. Ivana Trogirskog, Dan grada Trogira koji se obilježava 14.studenog, počinje bogat program društvenih, kulturnih, sportskih i vjerskih događanja STIVANJA 2022. sve zainteresirane očekuje bogat kulturno-umjetnički probam na:
https://trogir.hr/wp-content/uploads/2022/10/STIVANJA-2022.-program-scaled.jpg
Čestitam svim Trogiranima i Trogirankama Dan grada i blagdan njihova zaštitnika sv. Ivana Trogirskog. NA DOBRO VAM DOŠLA STIVANJA!
Želi Vam: blog Legende Trogira: www.legendetrogira.blogspot.com
Podijelite ovu priču, odaberite vašu platformu!
