Legenda o svetom Nikoli
Legenda o Svetom Nikoli i tradicija darivanja 06.prosinac
Nema djeteta koje nije čulo ili pročitalo priču o svetom Nikoli. Djeca s noći 5. na 6. prosinca ostavljaju svoje čizmice na prozoru i željno iščekuju jutro da vide jesu li bila dobra kroz cijelu prošlu godinu da bi ih sveti Nikola darivao. U katoličkom svijetu, ali i općenito u zapadnoj kulturi 6. prosinca slavi se Sveti Nikola. Sveti Nikola poznat je po legendi o tome da je svaku večer darivao mališane koji su imala samo jedan par čizmica ako bi ih lijepo očistili. Sveti Nikola je djeci u prozorima ostavljao drvene igračke koje bi sam izradio, a roditelji su poslije stavljati ono što su imali kod kuće: bombone, jabuke, orahe, slatkiše ...
Tko je zapravo bio Sveti Nikola i od kuda dolazi legenda o darivanju djece?
Uz svetog Nikolu se veže i jedna priča koju su generacije prenosile do danas. Priča govori o ocu koji je imao tri kćeri, ali nije imao dovoljno novaca da ih uda pa mu nije preostalo drugo, nego ideja da proda njihovu ljepotu. Kako bi ga spriječio u tome, sveti Nikola je noću ostavljao zlatnike sve dok i posljednja kćer nije imala dovoljno za miraz, sve kako bi djevojke živjele dostojan život. Upravo radi ove priče vjeruje se da u noći s 5. na 6. prosinac sveti Nikola dolazi i na naše prozore, i u čizmicama ili visećim čarapama ostavlja darove ako smo bilo dobri i zaslužili ih. Kasnije se razvila priča da uz Svetog Nikolu ide zločesti stvor, kojeg zovemo Krampus, a donosi šibe onima koji nisu bili sasvim dobri. Prema današnjoj tradiciji, djeca koja su tijekom godine bila dobra dobit će samo darove, a ona koja nisu bila baš poslušna u čizmici će pronaći i šibu na “dar” Krampusa koji prati svetog Nikolu. Prema legendi o Svetom Nikoli, krenula je i tradicija ostavljanja darova u čizmama. Tako danas roditelji, bake i djedovi svojoj djeci i unucima u čizmice ostavljaju poklone, prije su to bili slatkiši i skromni darovi dok je danas to malo drugačije. Djeca dobivaju igračke i slatkiše koje su po želji naručili od svetog Nikole. Tako roditelji ususret Svetom Nikoli odlaze u shopping kako bi darovi bili spremni za čizmice i jutro koje djeca s nestrpljenjem očekuju, a zločestoj djeci stavljaju šibu u čizmicu.
Sveti Nikola
Rođen je 255. godine u Patari na poluotoku Male Azije, gdje je služio kao biskup, a postao je svećenik jer je želio širiti dobrotu. Rođen je u imućnoj obitelji, te je već kao dijete činio dobra djela i darivao siromašne. Postoji mnogo priča vezanih uz njegov život, ali sve povezuje ista nit vodilja - svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu. Zaštitnik je djece, pomoraca, putnika, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, krivo optuženih, zatvorenika, lopova pokajnika, prostitutki, trgovaca, zalagaoničara (često na zalagaonicama možete vidjeti simbol sa tri zlatne kugle ili vreće zlata), zaručnika, strijelaca (s lukom). Zaštitnik je i otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i grada Varaždina, Komiže, Kraljevice, Jastrebarskog, Barija, Amsterdama, Liverpoola, New Yorka i mnogih drugih gradova širom svijeta.
Legende o svetom Nikoli ispisane perom Božidara Prosenjaka
U gradu Myri, u Maloj Aziji, živjeli su muž i žena. U svemu su bili sretni i zadovoljni, osim što nisu imali djece. Godine su prolazile, a oni su još uvijek molili Boga da im podari dijete. – Jadni ljudi! – sažalijevali su ih susjedi.
– Zar ne vide da su već prestari? Ali, muž i žena nisu gubili vjeru, nego su govorili: – Bogu je sve moguće! Još iste
godine, na veliko iznenađenje mnogih prijatelja, žena je donijela na svijet lijepo i zdravo djetešce. – Dječak je -rekla je sretna majka. – Bit će mu ime Nikola! – izjavio je radosno otac. Mali je Nikola rastao uz svoje roditelje.
Jednoga dana dječakova je majka našla u vrtu zrelu prekrasnu smokvu. – Darujemo je ocu kad se s posla umoran vrati kući! – rekla je sinu. Nikola bi i sam rado pojeo smokvu, ali mu je ipak bilo draže očevu radost nego li jesti. Otac je odmah naslutio da njih dvoje nešto kriju. – Što to imate? – upitao je. Jednu lijepu smokvu za tebe – nasmiješila se njegova žena, a mali mu je Nikola ushićeno pružio dar. Vi ste dva najpažljivija bića na svijetu –raznježio se otac i, dajući krišom znak ženi da se ne protivi, svoju je smokvu uz poljubac darovao Nikoli. Tako je dječak primio na dar i smokvu i sreću obaju svojih roditelja. Nakon nekog vremena, međutim, dva su događaja jako rastužila dječakovo srce. Malom je Nikoli najprije umrla mama, a ubrzo poslije nje i tata. Ostao je siroče. Poslije pokopa, još suznih očiju, dječak je rekao: – Bože, ja nisam sam jer imam tebe koji sve možeš! Kad su to čuli ljudi koji su bili s njim, jako su se uzbudili. A jedan ga je dobrotvor odlučio uzeti k sebi i brinuti se za njega. – Nikola, što bi ti želio raditi kad odrasteš? – upitao ga je dobri čovjek. Ja ću biti svećenik! – odgovorio je mališan. I tijekom vremena želja mu se ostvarila.
Biskup Nikola...
Jedne godine biskupi iz okolice sastali su se da odluče tko će biti novi biskup u gradu Myri. Ali, nikako se nisu mogli složiti kome da povjere tu važnu dužnost. Ja glasujem za Anastazija! On ima previše godina. A Quadrijan? Njega voli sav puk. Ali, on je previše popustljiv, a biskup ponekad mora biti čvrst i odlučan. Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar. Njega ne možemo birati jer je bolestan. Pa koga onda? – Evo što ćemo učiniti! – reče nakon nekoliko dana jedan od biskupa. – Prepustit ćemo da Bog sam odabere svojega službenika. Onaj
koji sutra najranije dođe u crkvu, neka bude novi biskup u Myri. Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.
Sutradan, ništa ne sluteći, Nikola je još u cik zore požurio u hram Božji kao što je i običavao činiti. Ali, čim je otvorio vrata, spazio je unutra nekoliko prilika: – Evo ga, ovaj je! – čuo je glasove i pomislio da su se u crkvu noću uvukli lopovi koji su, otkriveni u zloj nakani, navalili na njega da ga ubiju. Zato brže – bolje pokuša otići. Ali, one su ga prilike zgrabile i bez riječi, poput nekoga krivca, odvele pred biskupe. A kako li je tek Nikola morao biti zbunjen kad je saznao da je baš on izabran za novoga biskupa u gradu Myri?! Biskup Nikola svim se srcem trudio da bude kao otac svojim vjernicima. Od jutra do večeri brinuo se za njih, pomagao im i darivao siromašne. I, kad god bi mu se pružila prilika, govorio je o Bogu, Božjoj dobroti i ljubavi.
A kad je jedne godine u Myri zavladala velika glad, pa su čak i bogati pali u oskudicu, razdijelio je sve što je imao. Ostalo nam je još samo ovo zlatno posuđe koje pripada Crkvi! – rekao je crkveni blagajnik. Daj im ga baš zato što pripada Crkvi – odgovorio je biskup. – Ovi su ljudi Crkva. Uskoro je i biskup ostao praznih ruku. – Sad smo siromašni kao i ovi! – žalosno je uzdahnuo Nikolin blagajnik. – Više im ništa ne možemo dati. – Mi ne možemo, ali može Bog! – odgovorio je biskup i počeo moliti. Glad je bila teška i građani Myre već su počeli umirati. Biskupe, narodu treba kruha a ne tvojih molitava!, rugali su mu se neki, ali Nikola se nije na njih osvrtao. Nakon puno molitava, iznenada se proširila vijest koja je na noge podigla čitav grad: U luci stoje brodovi krcati žitom iz Egipta! Teško je i zamisliti kako je velika radost obuzela muževe, žene, djecu, starce… Svi su trčali prema obali. Čudo! Čudo! – klicalo je mnoštvo – na biskupovu molitvu Bog je učinio čudo!
No,nisu svi tako mislili: -Glupost! Nije to ikakvo čudo, nego su egipatski trgovci čuli da ovdje vlada glad i požurili da naprave dobar posao. Ali isto tako iznenada na nebu su se zakovitlali crni oblaci. Munje su počele sijevati, a more se zapjenilo. Jak vjetar podigao je visoke valove. Zaprijetila je opasnost da će se brodovi razbiti o pristanište. Mornari su ih počeli polako izvlačiti iz luke. – Brodovi odlaze, vraćaju se! Nastao je plač i zapomaganje na obali. Nitko se nije usudio ni pomisliti da će morati i dalje gladovati. Ljudi su opet potrčali biskupu Nikoli. A na njegovu se molitvu oluja stišala i more se smirilo. Brodovi sa žitom napokon su mogli uploviti u pristanište. – Ovaj je čovjek svetac! – mnogi su s novim poštovanjem počeli gledati svoga biskupa.
Tri vrečice zlata...
U gradu se, u nekoj kući, svake se večeri vodio tužan razgovor: – prošao je još jedan dan, a mi opet nemamo ništa za jelo, govorio je otac svojim trima kćerima. – Bolje da vas prodam i da budete robinje, nego da umrete. – Strpi se, oče, samo još malo. Možda se koja od nas uspije udati! – zavapila je najstarija kćerka.– A tko će vas uzeti bez miraza? Pa ja nemam ni prebijenog novčića!, rekao je otac. Ali, baš toga trena kroz njihov je prozor uletjela neka vrećica i zveknula o pod. – Što je to bilo? – ukućani nisu mogli doći k sebi od čuda, a najstarija je djevojka brže bolje podigla vrećicu. Kad ju je istresla, imala je što vidjeti. – Zlatnici!, uzviknula je od sreće. – Evo tvog miraza – rekao jo je otac. Napokon se možeš udati. Njezinoj sreći nije bilo kraja. I sljedeće noći ponovio se isti događaj. Kroz prozor je u sobu doletjela još jedna vrećica zlatnika. Kuća je dugo odzvanjala od radosnih usklika, šuškanja i šapata triju sretnih djevojaka i oca koji nije znao što bi mislio. Nitko se od njih nije mogao sjetiti tko bi mogao biti njihov tajanstveni dobrotvor. Treće su noći su djevojke odlučile bdjeti, pa kad je opet vrećica zlatnika uletjela u sobu, potrčale su prema prozoru. No, njihovom čuđenju nije bilo kraja. Sve tri bi mogle prisegnuti da je visoka i dostojanstvena prilika koja je brzim korakom promaknula pokraj njihove kuće bio glavom i bradom sam biskup. Ali, što bi on radio usred noći u tom dijelu grada? Ipak, u kući je zavladalo smirenje i radost. Za njih više nije bilo straha ni gladi. Sve tri djevojke mogle su se napokon dobro i pošteno udati.
Putovanje u Svetu zemlju(Palestina)....
U Myru su jednog dana rimski vojnici došli tražiti kršćane. Išli su od kuće do kuće. Svakoga tko bi rekao da vjeruje u Boga smjesta su ubili ili ga bacili u tamnicu. Tamo se našao i biskup Nikola. Morili su ga glađu i tukli. – Gdje je sada tvoj Bog? – rugali su mu se. – jedini bog koji te može spasiti iz naših ruku jest car Dioklecijan, razumiješ? Vaš je car smrtni čovjek, a Bog u kojega ja vjerujem je vječan – odgovorio je mirno biskup. E pa kad je tako – rugali su mu se vojnici – evo, dajemo tvom Bogu mjesec dana da te spasi, a ako to ne učini, onda ćemo te mi ubiti. Pa da vidimo, je li veći Bog ili rimski car. Biskup Nikola čamio je okovanih nogu i ruku u mraku tamnice. Dani su sporo prolazili. Kad mu je rimski časnik napokon otvorio vrata i pozvao ga da izađe, bio je spreman umrijeti. Ali, umjesto da ga povede na stratište, Rimljanin je naredio da mu se skinu okovi s nogu i ruku. Što se dogodilo? – upitao je biskup Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na carskom tronu u Rimu sada je Konstantin veliki. Slobodan si, biskupe! Tvoj se Bog pokazao većim i od rimskog cara. Da budem iskren, i ja bih rado imao za prijatelja takvoga Boga, ali ne znam gdje bih ga mogao naći! Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! – pozvao ga je Nikola. – Boga lako nađe tko mu se moli i ljubi ljude. Kad se biskup Nikola vraćao s prvog općeg
crkvenog sabora u Niceji, u pristaništu je ugledao lađu koja se užurbano spremala isploviti za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju pratnju, pristupio mornarima i počeo ih nagovarati da odustanu od plovidbe: Ljudi, nemojte napuštati luku! Na otvorenom moru prijeti vam velika pogibelj! Tko je ovaj, te nas straši bapskim pričama? – nasmijao se kapetan lađe koja još nije poznavao biskupa iz grada Myre. Zato nije poslušao savjet, nego je naredio svoji mornarima da okrenu lađu, te ona zaplovi prema debelomu moru. Međutim, već prve noći olujni je vjetar podigao silne valove. Lađa je ubrzo bila prepuštena bijesu mora i pjene. Poskakivala je sad lijevo, sad desno, poput prazne orahove ljuske i škripala kao da će se prepoloviti. Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu dubinu. Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i glatka kao ulje. Samo se u daljini još vidjela pognuta prilika biskupa iz Myre. Izgledalo je kao da se svetac žurio kako bi u svojoj velikoj skromnosti spriječio mornare da mu zahvale za ono što je upravo za njih učinio. Ali, vrativši se u luku, oni su na sva usta pričali kako ih je biskup Nikola čudom spasio od sigurne smrti. I tako je sv. Nikola postao zaštitnikom svih koji putuju morem. Njemu u čast podignute su mnoge crkve i kapelice na svim stranama svijeta, a u narodu se pričaju o njemu čudesne legende.
Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Myri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno 1087. godine, relikvije svetog Nikole dopremljene su u grad Bari u Južnoj Italiji. I tako je postao sveti Nikola iz Barija. Nakon što su mu krajem 11. stoljeća Talijani u Bariju sagradili crkvu, počelo se širiti njegovo štovanje. Uz štovanje svetog Nikole vežu se legende koje govore o nastanku tradicije darivanja povodom svečeva spomendana. Spomendan svetog Nikole slavimo svake godine 6. prosinca spremajući cipelice i čisteći čizmice kako bi sveti Nikola u njih ubacio pokoji dar ako smo to zaslužili. Uz spomendan Svetog Nikole veže se nekoliko legendi koje tumače nastanak tradicije darivanja povodom spomendana ovoga sveca. Često je pratilac Svetom Nikoli zli lik Krampus, odnosno vrag koji zvecka lancima. On se prikazuje kao zli lik i odnosi zločestu djecu sa sobom ili im također dariva šibu. Prema legendi o Svetom Nikoli, krenula je i tradicija ostavljanja darova u čizmama.
Blog Legende Trogira: www.legendetrogira.blogspot.com
Podijelite ovu priču, odaberite vašu platformu!
