Priča o bjegu ugarskog kralja Bela IV
Priča o bjegu ugarskog kralja Bela IV u Trogir
Kralj Bela IV boravio je u Trogiru u ožujku 1242. godine i tom prilikom dao je povlastice Trogiranima.
Nakon loše reakcije Splićana Bela IV sa ženom i svim svojim blagom odlazi u Trogir. Povijest je odavno zapisana u knjigama samo je treba ispričati.
Bijeg hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. od mongolske opasnosti na Jadran otvorit će Pandorinu kutiju teritorijalnog spora dviju dalmatinskih komuna…
Splitsko-trogirski sukobi u XIII. stoljeću. Diplomatski sukobi oko spornih teritorija između Splita i Trogira trebali su biti riješeni 1239. zajedničkim potpisivanjem ugovora o međusobnom prijateljstvu. Međutim, idila nije dugo trajala i sve će se promijeniti kad hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. (oko 1206.-1270.) potraži sklonište u Dalmaciji. Naime, u Ugarsku su 1241. provalili Tatari (Mongoli) i porazili ga na rijeci Šaju (nedaleko od Miskolca), kad je stradao i njegov brat, herceg Koloman. Bela je prvo pobjegao u Austriju, gdje mu je austrijski herceg Fridrik II. (1211.-1246.) u zamjenu za sklonište nametnuo ustupanje triju županija. Nakon toga otišao je u Zagreb, a kad je opasnost zaprijetila i tom gradu odlučio se za odlazak prema Dalmaciji, najprije poslavši onamo svoju obitelj. Njegova se supruga, nicejska princeza Marija Laskarina (oko 1205.-oko 1270.), smjestila na Klisu, premda su je Splićani nastojali nagovoriti da dođe u njihov grad. Kad su Mongoli došli nadomak Zagreba, kralj se zaputio u Split gdje je svečano dočekan. Svjestan opasnosti od Mongola, Bela IV. zatražio je od Splićana da mu što prije izgrade galiju. Odazvali su se kraljevu pozivu, ali nisu je uspjeli izgraditi brzinom kojom je on htio. Ljut zbog toga, kralj se sa suprugom preselio u Trogir, ali bojeći se da ni tu neće biti siguran seli na susjedni otok Čiovo. U međuvremenu su Mongoli u potrazi za kraljem stigli do Splita, ali kad su uvidjeli da nije ondje zaputili su se prema Trogiru. Teške bitke vodile su se do proljeća 1242., a tijekom obrane Trogira posebno su se istaknuli bribirski i krčki knezovi. Tad dolazi do neočekivanog obrata: Mongoli se povlače zbog vijesti o smrti velikog kana Ogotaja (1186.-1241.). Zemlja je ostala opustošena, a posebno je teška gospodarska situacija bila na splitsko-trogirskom području.
Šubićeva potpora
Kraljev dolazak u Dalmaciju izazvao je iskru sukoba među dvjema komunama. Splićani su Trogiranima zamjerili što su pristali da im kralj kao zahvalu za sklonište pred prodorom Mongola poveljom daruje neke posjede koje su oni svojatali. Teritorijalne nesuglasice vodile su se oko sela Ostroga, Bijaća i crkve sv. Vitala. U tim je sporovima bitna bila naklonost kralja ili hrvatskih velikaša. Trogirani su se borili da prisvojena područja ostanu općinsko vlasništvo i kao argument navodili da im je te privilegije i teritorije priznao još Andrija II. (oko 1176. - 1235.), dok je sa splitske strane Crkva tražila te posjede za sebe. Nedugo nakon kraljeva odlaska Trogir je okupirao zemlju duž granice sa Splitom i tako je 1242. počeo njihov prvi sukob. Na samom su početku Splićani prepadom zarobili pedesetak ljudi s trogirskog teritorija i bacili ih u tamnicu. Trogirani su bili prisiljeni vratiti Splićanima svu zemlju duž granice i priznali su splitskom nadbiskupu pravo na Ostrog. Nakon gubitka teritorija Trogirani su o tome obavijestili Belu IV. u nadi da će on natjerati Splićane da im vrate otuđene posjede. Kralj im je 1243. potvrdio privilegije iz prethodne godine i priznao im pravo na neke teritorijalne zahtjeve prema Splitu. Na tu je odluku splitski potestat Bernard odgovorio naoružavanjem ljudi i slanjem nekoliko galija prema Trogiru. Zbog slabijeg brodovlja (imali su samo jednu trijeru) u odnosu na Splićane, Trogirani su u panici ponudili mir, no to je odbijeno. Dolazi do žestoke bitke na moru u kojoj su Trogirani ipak uspjeli potisnuti Splićane, koji se obeshrabreni povlače. Trogirani su pri odbijanju splitskog napada imali savezničku potporu bribirskog kneza Stjepka Šubića (oko 1215.- oko 1265.).
Napad dviju vojski
Splićanima je bilo jasno da usprkos nadmoći u brodovlju teško mogu probiti trogirske utvrde i poraziti trogirske snage na moru. Zbog toga su u ljeto 1244. odlučili pozvati upomoć bosanskog bana Mateja Ninoslava (banovao 1232. -1250.), kojeg usto izabiru za svojeg kneza. Ninoslav je rado prihvatio poziv Splićana i počeo drugi splitsko-trogirski sukob. Osim njega, Splićani su za saveznike uspjeli pridobiti omiške Kačiće, Poljičane te humskog kneza Andriju. Bosanski ban Ninoslav gotovo je dva tjedna pustošio po trogirskom području. Kad je Bela IV. čuo za poteze Splićana i Ninoslava, odlučio ih je kazniti premda su mu poslali izaslanike, ispričavajući se za ono što se dogodilo. Kralj je odlučio na njih krenuti s dvjema vojskama. Jednu je povjerio hercegu i banu Dioniziju (oko 1200.-1255.), svojem namjesniku u hrvatskim zemljama. Njegova je zadaća bila zajedno s Trogiranima pokoriti Split. Drugu vojsku, koja je krenula u Bosnu na Ninoslava, osobno je predvodio Bela IV. Kraljeva vojska brzo je napredovala, a kad je zapalila petstotinjak kuća i osvojila splitska predgrađa, stanovnici su bili prisiljeni sklopiti mir na svoju štetu. Mirovnim ugovorom bili su dužni platiti kraljevoj blagajni šesto maraka srebra, a kao jamstvo morali su predati šest mladića za taoce. Izgubili su pravo biranja kneza stranca te su ga ubuduće morali birati među nekima od kraljevih ljudi. Morali su Trogiranima predati Ostrog, a kako više ne bi dolazilo do sukoba, obje su se komune morale obvezati da će kralju platiti tisuću maraka srebra u slučaju da neka neka od njih ponovno počne. Kralj Bela IV. pokorio je bana Ninoslava, natjeravši ga na pokornost sve do njegove smrti. Gotovo tri desetljeća vladao je mir među komunama. Do trećeg sukoba došlo je u vrijeme Ladislava IV. Kumanca (1262.-1290.), kad je poslao bana Nikolu da uredi prilike u Dalmaciji, posebice one između Splita i Trogira. Nikola je nakon uvida na terenu kralju odlučio savjetovati da zadrži status quo i ostavi Trogiranima selo Ostrog te ostale posjede koje su stekli u prethodnom ratu. Kralj Ladislav nije prihvatio savjet bana Nikole te je već 1275. izdao Splićanima povelju kojom im vraća u posjed selo Ostrog, opozvavši usput sve prijašnje isprave hrvatsko-ugarskih kraljeva koji su Trogiranima dodijelili sporne posjede. Trogirani su odbacili takvo rješenje te su i treći put ušli u sukob sa Splićanima.
Braća pomiritelji
Treći sukob, u kojem su se na splitskoj strani borili i Šibenčani, nije dugo trajao. Razlog je bio u tome što su Trogirani za svojeg kneza izabrali Mladina (Mladen) I. Bribirskog (oko 1255.-1304.), dok je splitski knez bio njegov brat Pavao I. (oko 1245.- 1312.). Upravo su njih dvojica uvelike pomogli pomirenju tih dviju komuna. Mirovni ugovor kojim su završena neprijateljstva potpisan je 1277., a njim selo Ostrog nisu dobili ni Splićani ni Trogirani, nego je vraćeno prvobitnim vlasnicima, nasljednicima starog plemena didića, nastanjenim u Trogiru i Splitu. Navedena prava mogla su se prenijeti i na njihove nasljednike. Osim toga, trogirska se komuna obvezala vratiti sve sporne posjede splitskog nadbiskupskog kaptola i drugih crkvenih institucija. Ostali privatni posjedi Splićana na trogirskom području prešli su u vlasništvo trogirske općine, dok su posjedi Trogirana na splitskom
području vraćeni u posjed Splita. Budući da su Splićani imali znatno više posjeda na trogirskom teritoriju, Trogirani su se obvezali platiti bivšim splitskim posjednicima tri tisuće mletačkih libara. Tim su mirom okončani splitsko-trogirski sukobi, koji su obilježili velik dio hrvatske povijesti u 13. stoljeću. U idućem će razdoblju obje komune poštivati spomenuti sporazum.
Napisao Josip Buljan za Hrvatski vojnostručni magazin Vojnik.
Boravak Bele IV. i njegove dvorske svite u Trogiru gdje su se sklonili u vrijeme tatarskih napada, jedan je od važnijih događaja 13. stoljeća.
Čini se da je kralja u Trogir uputio tadašnji knez Trogira, Stjepko Šubić (1239.-1250.), kao u najsigurnije mjesto pod njegovom kontrolom. Kralj je boravio u Trogiru u ožujku 1242. godine,kad je došao u grad Trogir kralju Beli IV. su vjernost iskazali biskup Treguan, rektor, sudac i sav puk. Neki su pripadnici gradske elite iskoristili kraljevu naklonost za jačanje svog materijalnog i političkoga položaja. 1242. godine potvrđuje povlastice koje je Trogiranima dao kralj Koloman 1105. Godine,poznatom Trogirskom povlasticom. Prema privilegiju iz 1242. Trogirani su bili posebno nagrađeni „jer je grad pružio zaklon kralju”. U njemu se potvrđuje pravo da Trogirani sami izabiru kneza i biskupa te pravo da se služe svojim starim zakonima. Građanima se jamči i pravni imunitet.
Jedan od najkrupnijih događaja u trogirskoj povijesti je tatarska najezda koja je poharala Kraljevstvo, kada se, 1242. godine, u Trogir sklonio kralj Bela IV. sa svojom dvorskom svitom, o čemu iscrpno piše onodobni splitski kroničar Toma Arhiđakon: „Ali tatarske rulje s bezbožnim vojvodom zasjednu na trogirskoj obali. Zatim kralj, videći da se tatarska vojska spustila ispred njegova zbjega, smatrajući da mu neće biti dovoljno sigurno boraviti na otocima koji su blizu, premjesti gospođu sa svom djecom i sa svim blagom na brodove, koje je bio unajmio, a on sam, boraveći na nekoj lađi, vozio se pomoću veslača, promatrajući neprijateljske čete i očekujući ishod događaja. Inače je vojvoda Kajdan, obišavši sve okolne položaje onoga mjesta, pokušavao, ne bi li mogao jašući proći ispod zidina. Ali kad je vidio da je ona voda, pomoću koje je grad odvojen od kopna, zbog dubljine mulja bila neprohodna, povuče se odande. I vrativši se k svojima, pošalje gradu nekog nuncija, naredivši mu koje riječi treba kazati. On, došavši blizu mosta, poviče snažnim glasom govoreći na slavenskom: Ovo vam kaže gospodin Kajdan vođa nepobjedive vojske. Nemojte zločin tuđe krvi sebi prisvojiti, nego predajte neprijatelje u naše ruke, da se slučajno ne nađete obuhvaćeni njihovom kaznom pa da uzaludno ne poginete. ... Ali se čuvari zidina na njihove riječi nisu usudili ništa odgovoriti. Kralj je, naime, bio naredio, da im ne uzvrate ni jednu riječ. Tada se čitavo mnoštvo njih, dižući se odande, vrati natrag putem, kojim je došlo.“
Nakon što su, predvođeni zapovjednikom Kadanom, prešli rijeku Dravu kralj je napustio Zagreb i spustio se do mora. Ugari su se, došavši do cilja, razdvojili i tražili utočiste po svim gradovima na obali. Bela je sa svojim podanicima pronašao utočište u okolici Splita 1242. godine. Narod je s oduševljenjem dočekao kralja u čijoj su pratnji bili mnogi crkveni vjerodostojnici, mnogi prvaci i prelati te dosta običnog puka. Ponudili su mu sigurnost svojih zidina gdje god zaželi. S njime su došli i zagrebački biskup Stjepan Babonić, još jedan Stjepan, vački biskup koji je bio predložen za ostrogonskog nadbiskupa, Benedikt, prepozit Stolnog Biograda, kancelar na kraljevskome dvoru i izabranik za kaločku biskupsku stolicu, Bartolomej, pečuški biskup te neki drugi biskupi. Načelnik Gargan, skupa s građanima, poslušao bi svaku kraljevu naredbu. Jedino nisu mogli opremiti jednu galiju toliko brzo od straha zbog mogućeg tatarskog gnjeva. Nakon takve loše reakcije Splićana Bela sa ženom i svim svojim blagom odlazi u Trogir. Kralj je boravio u Trogiru u ožujku 1242. godine i tom prilikom daje povlastice Trogiranima. Također je smatrao da će mu blizina otoka osigurati bolju zaštitu od neprijatelja. Skupa sa svojom svitom utočište je pronašao na obližnjem otoku.
Toma opisuje Tatare kao krvoločan i bezbožan narod pred kojima su se Slaveni skrivali po brdima i šumama, a zatvorenici bi bivali skraćeni za glavu. Tatari su također napadali Klis, uvjereni da je kralj tamo, no nisu nanijeli skoro pa nikakvu štetu utvrdi. Napadali su je sa strelicama i kopljima, ali prirodno zaštićena kliška utvrda dobro je odolijevala njihovima napadima. Neki Tatari su se pokušavali popeti uza zidine, ali stanovnici tvrđave su bacali kamenje po njima. Naposljetku je došlo do borbe prsa o prsa, ali nakon informacije da kralj nije tamo većina Tatara se zaputi prema Trogiru i samo mali broj prema Splitu. Među pukom su se počele širiti razne neutemeljene priče o napadačima. Neki su htjeli napustiti grad te sigurnost. Prema legendi taj otok se danas zove Kraljevac u čast Bele IV. Otok se nalazi južno od Čiova, između otoka Sv. Fumija i Zaporinovac. Kralj se vjerojatno tamo osjećao sigurnije nego unutar zidina grada. Tatari su bili konjanički narod, neiskusan u plovidbi, i morska prepreka se činila kao najbolja solucija za kraljevu sigurnost. Drugi su čuli da Tatari grade velike strojeve i razne ratne sprave kojima će razrušiti gradove. Također su postojale glasine da nasipavaju velike količine zemlje i kamenja u visini brda kako bi nadvisili zidine i lako osvojili grad. Nakon dolaska tatarskih četa pred Trogir kralj prebacuje ženu i svo blago na unajmljenu lađu dok se sam ukrcao u drugi brod čekajući ishod događaja. S druge stane vojvoda Kadan je s konjima pokušao doći do zidina. Srećom Trogir je odvojen od ostatka kopna kanalom i vojvoda odustaje od te namjere uvidjevši da tu prepreku vojska neće uspjeti preći. Tada je poslao glasnika koji tečnim slavenskim jezikom izgovara: ,,Ovo vam govori božanski Kadan, zapovjednik nepobjedive vojske. Nemojte krivca za tuđu prolivenu krv primati k sebi, nego predajte protivnike u naše ruke, da vas ne zadesi njihova kazna i da ne poginete uzaludno!'' Ovaj događaj dokazuje da su Trogirani u to vrijeme Hrvati te da su Tatari u svojim redovima imali pripadnike koji su znali više jezika. Stražari se nisu usudili ništa odgovoriti na ovakve prijetnje, a i kralj im je naredio da ignoriraju glasnika. Nakon toga vojska se okrenula i otišla istim putem kojim su bili došli . Tijekom ožujka, boraveći na područjima Dalmacije i Hrvatske, tatarska vojska se pet ili šest puta vraćala u priobalne gradove da bi naposljetku nastavila put Raške i Dubrovnika kojem su nanijeli samo neznatnu štetu. Pravi razlog odlaska tatarskih četa se ne zna, ali najčešće objašnjenje je smrt velikog kana Ogotaja koji je umro potkraj 1241. godine. Nakon što su izvidnici obavijestili Belu IV. da su Tatari napustili ove krajeve on se vratio u Ugarsku. Čini se da su Trogirani dobro iskoristili kraljev boravak i svoje gostoprimstvo, tražeći, među ostalim, proširenje teritorija. Računalo se i s vladarevom nesklonošću prema Splitu, pa će se za buduća stoljeća učvrstiti veze Trogira s ugarskim dvorom, tim više što Zadar - najvažniji grad u Dalmaciji - stalno preotimaju Mlečani. Svoje veze s dvorom iskoristile su spretno i pojedine plemićke obitelji, osobito Andreis. Napisao Pavao Andreis, Ivan Lucić. Povijest je odavno zapisana u knjigama samo je treba ispričati.
Priča o ugarskog kralja Bela IV
Blog Legende Trogira: www.legendetrogira.blogspot.com
Podijelite ovu priču, odaberite vašu platformu!
