Priča o stupu srama i statutu grada
Priča o stupu srama i statutu grada Trogira starom 700.godina
Priča o Stupu srama i statutu grada Trogira starom 700.godina
Trogir ima Trg koji je najljepše mjesto u samom gradu, zatvoren je i okružuje ga: Katedrala s zvonikom na tri kata s pogledom, Kneževim dvorom, Gradskom ložom sa velikim satom uz dvije crkve, malu i veliku palaču Cipicco. Trg se po ljepoti može uspoređivati sa najljepšime europskim trgovima. To je prekrasno UNESCO zaštićeno remek djelo hrvatske arhitekture. Na Trgu se nalazi: katedrala sv. Lovre s zvonikom, komunalna palača tj.Knežev dvor danas gradska vijećnica, Gradska loža s jedne strane naslonjena na crkvu sv. Sebastijana-toranj s gradskim satom na kojem je stup srama „Berlina“, s druge strane naslonjena na crkvu sv. Barbare, sklop palača Cipicco/Ćipiko- velika i mala palača s portalom i triforama dok je u dvoru ratni trofej drveni Pijetao iz Lepantske bitke.
Velika komunalna loža-trijem (Logia magna communis Traguri, La loggia della Piazza) nalazi se na jugozapadnoj strani glavnoga gradskog trga koji se nalazio na istome mjestu gdje se u antičko doba pružala agora/forum.
Loža je dužom stranom rastvorena prema trgu, a kraćom prema glavnoj poprečnoj ulici. S istočne se strane naslanja na crkvu sv. Sebastijana s tornjem gradskog sata, s južne je strane zakrilila crkvu sv. Martina/sv. Barbare. Podignuta je na visokom postamentu (podnožju) tako da joj se pristupa stubištem polukružnog oblika u tlocrtu, sličnim onomu koje je krajem prve polovice 15. stoljeća podignuto pred južnim vratima katedrale.
Sagrađena je vjerojatno krajem 13.stoljeća. Loža je šezdesetih godina 15.stoljeća bila bez krova, o čemu je Koriolan Cippico, kao poslanik Komune, izvijestio dužda koji je 14.siječnja 1465. godine naložio trogirskom knezu da se loža pokrije te da ne štedi na troškovima da se loža ne bi srušila, što bi stvorilo još veće izdatke. Godine 1471. ložu je obnovio Nikola Firentinac u doba kneza Alvisea/Ludovica Landa (1470.-1472.). Poslije, prvih godina 17. stoljeća loža je usavršena manjim intervencijama, kada su postavljeni postojeći sudački stol i klupe. Gradska loža prvi puta spominje se u 13.stoljeću izvorno je služila kao opremljeni prostor javnog okupljanja u određene dane i sate bila je namjenjena organiziranoj komunalnoj pravnoj službi, sklapanju ugovora, objavljivanju zakona, kao i samom suđenju. Odavde se knez obraćao stanovnicima grada „publice et non oculte“, a tu se katkad sastajalo i gradsko vijeće. Lođa je služila i kao gradski pritvor, koji su čuvali komunalni stražari. Naime, ako je netko bio optužen za dug, morao se sam prijaviti u ložu i ostati tamo dok se novac ne vrati. Svakodnevno je bila službeno mjesto za sastavljanje parnica i ugovora te za čitanje oporuka. Glasnik je iz lože objavljivao proglase. Jedna od zastrašujućih presuda zasigurno je bila ona Pietra Loredana od 6.srpnja 1420. godine, koju je obznanio glasnik, to jest izvikivač Dobroslav: “Da se Pavlu, sinu ser Josipa Zore (iz roda Cega) iskopaju oči ako se vrati u Trogir“, odakle je pobjegao kao protivnik mletačke vlasti.
Statutom je bilo zabranjeno kartati se ili kockati za novac unutar cijeloga grada, osim na glavnom trgu i njegovoj blizini. Trg su čuvali komunalni službenici (custodes plateae), pa su igre za novac (koje su vjerojatno često završavale svađom i tučnjavom) mogle biti nadzirane. Ta odredba dočarava sliku svakodnevnoga života i pokazuje komunalno reguliranje gradskih prostora. Grafiti urezani u kamen predvorja katedrale (s lijeve i desne strane portala) pokazuju da su se ovdje igrali šah i trilja (mica). Takve igre nalazimo urezane u kamen i u drugim gradovima Dalmacije. U Trogiru je dosta grafita sačuvano i na istočnom zidu sakristije sv. Ivana Krstitelja. U blizini samostana, „In circuitu monasterij sancti Johannis“, održavali su se u 13. stoljeću i godišnji običaji.
Trogirski zapis iz 1272. najstariji je spomen te srednjovjekovne igre u Dalmaciji. Građani su sudjelovali u igri gdje su birali „kralja” i „borili se oružjem”. Izabrani je „kralj” dijelio komentare prolaznicima, zabavljajući tako gradsko stanovništvo. Osim glavnoga trga, i ostali su javni prostori služili za okupljanja tijekom crkvenih procesija ili gradskih svečanosti. Ulicama su prolazile povorke s krštenja, vjenčanja ili sprovoda, koje su javno objavljivale događaje iz života stanovnika. I bratovštine su održavanjem pučkih pobožnosti te svečanim javnim procesijama uvelike sudjelovale u javnom životu gradova i predstavljale se gradu kao izdvojena društvena grupa (specifičnim znakovljem i bratimskim tunikama). Stanovnici su provodili velik dio dana na ulicama i trgovima, osobito za lijepog vremena (iako su neke kuće imale unutrašnja dvorišta). Svakodnevne su gradske aktivnosti prestajale navečer „post tercium sonum campane“, koje se čulo s tornja katedrale. Nakon trećeg zvona su, prema gradskom statutu, morale biti pogašene i sve gradske vatre te je u gradu zavladao potpun mrak. Hodanje po ulicama tada je bilo dopušteno samo poštenim ljudima (boni homines), i to jedino sa svjetiljkom. „Post tercium sonum campane“ nitko unutar grada nije smio nositi oružje, osim gradskih stražara, a njima je pak bilo naređeno da hodaju u grupi.
U srednjem vijeku u Trogiru na glavnom trgu bio je postavljen stup srama “berlina“.
Prema statutu grada, svatko tko bi hulio Boga ili svece a ne bi platio kaznu, morao provesti pola dana „ad berlinam in platea.“ Tako bi kažnjenik bio javno osramoćen pred cijelom zajednicom. Na stupu kraj trogirske lože još se može vidjeti dio željeznog lanca, za koji se samo može pretpostaviti da je pripadao stupu sramote kasnoga srednjeg vijeka. Mjesto bi u svakom slučaju bilo odgovarajuće: osoba vezana uz taj stup bila bi viđena od cijele zajednice, što je i bila svrha sramotne kazne.
Prema Statutu grada Trogira iz 14.stoljeća, na sramotni stup vezivali su se počinitelji teških krivičnih dijela, primjerice ubojstava, krađe, izdaje i slično. Osuđenici su na stupu stajali dva dana, a prolaznici su ih mogli tuči kamenjem i pljuvati do konačnog smaknuća. Taj stup postoji i danas na Gradskoj loži i svjedoči tim nemilim događajima. U pomutnji, u obračunima između pristaša ugarskog kralja Žigmunda i onih bosanskog kralja Tvrtka I., 27.prosinca1387.godine smaknuta su dvojica plemića: Petar Josipov i Stjepan Dujmov, sutradan 28.prosinca, na trgu je odrubljena glava Augustinu Casottiju, njegov brat Donat spasio se bijegom u Split zajedno s pristašama vjernima ugarskom kralju Žigmundu.
Statut je regulirao i ponašanje u gradu: noću nakon zvonjave trećeg zvona nitko se ne smije kretati bez svjetiljke (Lib. II.,cap.50.); poslije tog zvona krčme moraju biti zatvorene (Lib.II.,cap.52.). Tučnjave i svađe često izbijaju u krčmama; godine 1299. spominje se krčma zvana Jasen (…in taberna Jasen). U krčmi, uz vino, u lipnju 1281. izbila je tučnjava u kojoj je došlo do ranjavanja;čule su se uvrede kakve se i danas upotrebljavaju:“kurvin sine, sestre su ti kurve i baba ti je bila kurva.“ U ispravama iz 13.stoljeća spominju se i prostitutke kojih je, naravno, bilo i kasnije.“ U loži je, primjerice, 26. veljače 1312. godine pročitana presuda u vezi sa složenim sporom u kojem se za jednu od stranaka, po imenu Draga, navodi da je u intimnim odnosima sa svjedokom Marincem, gradskim glasnikom, koji stoga ne može vjerodostojno svjedočiti. Žene u službi svjedoka ne mogu ući ni u općinsku palaču ni u ložu; plemkinje mogu dati iskaze u svojoj kući, a pučanke u crkvi sv. Marije od Trga (Lib. I, cap.45.).
Za druženja i susjedske razgovore na otvorenom služile su i balature, podesti vanjskih stuba i omanja proširenja ulica poput malih trgova. Kad nije bilo ratnih opasnosti, moglo se ići u šetnje izvan grada. Pavao Andreis u 18. stoljeću spominje drvored uz put koji je vodio do Segeta, koji se moralo posjeći kao mjeru opreza zbog tadanjih ratnih opasnosti. Donedavno, za sunčanih zimskih dana, nedjeljom se masovno šetalo Čiovom duž zaljeva Saldun, zaklonjena od bure. Za ljubavne sastanke bili su pogodni prostori u neosvijetljenim ulicama, pod balaturama (škuribande). U ogovaranjima se spominju ambijenti natrpanih konoba, prostori među bačvama kao mjesta gdje su se, jer vrag nikada ne miruje, događale bračne nevjere.
Do 20.stoljeća dućani, butige, posebno ljekarne i brijačnice, bili su i mjesta druženja, gdje na kratak razgovor, na ćakulu, mogu navratiti prijatelji i poznanici.
Dvije kamene ploče s natpisima:
Na vanjskoj, lijevoj (istočnoj) strani lože, visoko na zidu (pilastru) do crkve sv. Sebastijana, na kojem još vise lanci, stoje dvije kamene ploče s natpisima, s tekstovima slična sadržaja, koji se tiču pravde i pravednika, primjereni sudnici. Na donjoj ploči, onoj starijoj, iz vremena obnove lože, na kojoj je grb kneza Alvisea Landa, nalazi se natpis s citatom iz Poslanice sv. Pavla Galaćanima (Gal.1,10): „SI HOMINIBVS PLACEREM CHRISTI SERVVS NON ESSEM“ Kad bih nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga. (Prijevod: B. Lučin)
Na gornjoj ploči, naknadno ugrađenoj, s grbom obitelji Barbaro, stoji natpis koji je Alvise Barbaro, trogirski knez (1585.-1588.), posvetio svom ocu Zaccariji, također trogirskom knezu (1537.- 1538.), umećući riječi iz Psalma 117,7, koji se inače često citira, primjerice u službi za mrtve: „IN MEMORIA AETERNA ERIT IVSTVS ET LINGVA DOLOSA NON NOCEBIT EI ALOYS(ius) BARBARO ZACHARIAE PATRI SIGNVM DECORAVIT Z(acharia) B(arbaro) MDXXXVII“ „U vječnoj će uspomeni živjeti pravednik i zao mu jezik neće naškoditi. Alojzije Barbaro ocu Zahariji znamenje uresi. Zaharija Barbaro 1537.“
Na istočnom je zidu 1471.godine izveden retabl Pravde “Pro Aequitate“ za jednakost - sažima bit ideje pravednosti kao jednakosti pred Bogom i zakonom, s prikazom mletačkog lava i zaštitnicima grada sv. Lovre i bl.Ivanom Trogirskom rad Nikole Firentinca, na južnom djelu izgrađen je reljef s prikazom bana Petra Berislavića na konju rad Ivana Meštrovića, godine 1471. ložu je obnovio Nikola Firentinac u doba kneza Alvisea/Ludovica Landa (1470.-1472.). Poslije, prvih godina 13. stoljeća loža je usavršena manjim intervencijama, kada su postavljeni postojeći sudački stol i klupe, lođa je obnovljena 1891.godine.
Na južnom zidu nalazi se veliki reljef koji prikazuje bana i biskupa Petra Berislavića, djelo Ivana Meštrovića iz 1938. godine. „PETRU BERISLAVIĆU BISKUPU I HRVATSKOM BANU KOJI SVOJ VIJEK POSVETI I ŽIVOT U PETROVU GVOZDU DADE DA NAJEZDU OSMANLIJA SUZBIJE OSLOBOĐENJEM DALMACIJE OD MLEČIĆA UGRABLJENE HRVATSKOJ DRŽAVI CJELOKUPNOST I MOĆ POVRATI GRAD TROGIR SVOME SLAVNOM SINU NA VJEČITI SPOMEN POSTAVI GODINE MCMXXXVIII“
Desno od reljefa stoji natpis postavljen u doba s početka Hrvatskog proljeća:„ O 25 - GODIŠNJICI OSNIVANJA PRVE HRVATSKE NARODNE VLADE SPOMEN PLOČU VELIKANU PETRU BERISLAVIĆU UNIŠTENU OD FAŠISTIČKOG OKUPATORA 1941 U POVODU 450-GODIŠNJICE NJEGOVE JUNAČKE SMRTI NAROD RODNOG MU GRADA RADOSNO OBNOVI GODINE 1970.“
U prošlosti Trg je mjesto masovnih okupljanja, političkih skupova kad mnoštvo sluša govornika s balkona palače. U prošlosti na trgu je stajao štandarac na kojem se ritualno podizao i spuštao stijeg. Više puta trg je bio poprište tučnjava i smaknuća političkih protivnika, trg je bio mjesto odvijanja različitih ceremonija, posebno onih religiozne naravi, ponajprije procesija.
Danas se na trgu Ivana Pavla sjedi uz kavu i ćakulu (razgovara), događaju se razni društveni, kulturni, sportski i vjerskih događaji. Loža je ujedno i promatračnica - balkon s kojeg se s visoka može gledati na drugu, prostraniju pozornicu, na glavni gradski trg, danas se u gradskoj loži više nesudi, već se pjeva na tradicionaln način uz klapu (klapa Trogir).
Blog Legende Trogira: www.legendetrogira.blogspot.com
Podijelite ovu priču, odaberite vašu platformu!
