Priča o kneževima i Komunalnoj palači - dvoru
Priča o kneževima iz Trogira i Komunalnoj palači - Kneževom dvoru
U ranom srednjem vijeku Trogir je s ostalim romanskim gradovima u okviru bizantske teme Dalmacije civitas kojemu je na čelu gradski prior i biskup. Od druge polovice 9. stoljeća Trogir plaća “tribut mira” hrvatskim vladarima radi osiguranja dobrosusjedskih odnosa. Početkom 12. stoljeća (1105.) ulazi u sastav ugarsko-hrvatske države. Međutim Bizant i dalje prisiže na Trogir sve do 1180. godine. Godine 1123. Trogir razaraju Saraceni, a 1171. Mlečani. U Trogir se od najezde Tatara sklanja Bela IV. i potvrđuje ranije privilegije Trogiranima. Trogir priznaje Vrhovnu vlast Mletačke Republike između 1322. i 1358. godine, Venecija imenuje gradskoga kneza između mletačkih plemića, revidira statut te uvodi red, puno se gradi po Trogiru. Kulturni, humanistički i graditeljski procvat Trogir doživljava u srednjem vijeku od 13. do 15 stoljeća, sve do kraja 15. stoljeća može se nazvati „zlatnim dobom” Trogira, jer se tada aktivira komunalni život, razvijaju institucije, stvara gradski statut a zajednica raste gospodarski i društveno.
Priča o kneževima iz Trogira i Komunalnoj palači - Kneževom dvoru
Srednjovjekovna Općina Trogir usko je povezana sa srednjovjekovnom općinom Split i općinom Šibenik s čijim teritorijima graniči. Stalna je komunikacija s uredom Generalnog providura u Zadru, kako sa samim providurom tako i s njegovim fiskalnim činovnicima. Dukale i terminacije, stižu iz Venecije. Redovni kontakti održavaju se s Trogirskom biskupijom i crkvenom školom u samostanu Sv. Nikole u samom gradu, kao i s drugim crkvama u zidinama Sv. Barbare, Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Marije, a isto tako i sa svećenstvom po selima koji obavljaju neku vrstu nadribilježničke službe. Harambaše, glavešine sela i ostali vojni zapovjednici u selima koje su pod trogirskom jurisdikcijom također održavaju interakciju s knezom, kancelarom i kamerlengom komune.
Svako veće mjesto u srednjovjekovnoj Dalmaciji nije se smatralo gradom (civitas), ako nije imalo svoga biskupa i
svoga kneza. U gradu je biskup glava crkve, a knez glava općine. Slobodan izbor biskupa i kneza značio je gradsku autonomiju. Koloman je 1107. to pravo izbora potvrdio Trogiranima, što je jasnim dokazom, da su oni i prije slobodno sebi birali svoje biskupe i knezove. Kad su dalmatinski gradovi izgubili to pravo, izgubili su u isti mah i svoju slobodu. Na čelu autonomnih dalmatinskih gradskih općina stajao je valjda već od rimskih vremena, a sigurno za bizantskog i hrvatskog gospodstva, na čelu grada prvi gradjanin pod nazivom „prior“.
Najstariji poznati trogirski prior je Majus, čije se ime sačuvalo na nadvratniku crkve sv. Martina (kasnije sv. Barbare) Iz vremena biskupa sv. Ivana Ursinija, iz druge polovine 11.st. znamo za priore Dobranu (1064.), Vitala (1076.) i Draga (1097.). Sudeći po Kolomanovoj povelji očito je da su priore birali sami građani, kao i narod zajedno. Dolaskom Kolomana, kralja tuđe krvi, od pada naziv „prior“, od 1107. gradski se načelnik zove „knez“.
Trogir prvi put priznaje vrhovnu vlast Mletačke Republike između 1322. i 1358. godine. Venecija imenuje gradskoga kneza između mletačkih plemića, revidira statut, a sve nove odredbe trebao je potvrditi dužd u Mletcima. Prema statutu gradom upravlja Veliko vijeće (Curia maior). Svi punoljetni plemići bili su članovi toga Vijeća. Malo vijeće (Curia minor) imalo je 4 suca i 4 vijećnika. U to vrijeme u Trogiru je postojalo i Tajno vijeće ili Vijeće dvadesetorice (Consilium secretum, Consilium XX.), sastavljeno od 8 članova Vijeća i 12 plemića, zvanih Sapientes, koje je biralo Veliko vijeće. Tajno vijeće raspravljalo je o važnijim poslovima grada. Zadarskim mirom 1358. godine Trogir ponovno dolazi pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva. Poslije teške opsade i bombardiranja grad je morao priznati mletačku vlast. 1420. godine i tako je ostao pod vladavinom Serenissime do pada Republike 1797. Godine-Razdoblje mletačke vlasti (do 1797.) unosi znatne promjene u društveni i gospodarski razvitak grada. Kneza i kapetana grada imenuje Veliko vijeće u Mletcima, a sve važnije odluke potvrđivao je mletački dužd. Od 15. do 17. stoljeća, do samoga zaleđa grada, prostirala se turska vlast. Međutim, ne prekida se trgovačko posredništvo Trogira između zaleđa i Jadrana. Broj žitelja unutar zidina kretao se oko dvije tisuće ljudi, dok Čiovo broji tisuću i osam stotina; komunalni teritorij sa zagorskim, obalnim i otočnim dijelom (zapadni dio Čiova, Drvenik Veliki i Mali) nije prelazio dvadeset tisuća. Dakako, gradsko stanovništvo nije živjelo samo od zemlje već i od drugih djelatnosti, od obrta i trgovine.
Kao urbano naselje, Trogir je središte lokalnih crkvenih i političkih vlasti. Trogirska općina djelovala je slično ostalim dalmatinskim komunama pod mletačkom vlašću. Knez i kapetan imao je vrhovnu upravnu, sudsku i vojnu vlast, a prije dolaska na dužnost mletačko Veliko vijeće mu je davalo posebne upute za obavljanje službe. Presjedao je sjednicama Vijeća koje je sazivao po vlastitu nalogu, te se kao vojni zapovjednik komune brinuo za unutrašnju i vanjsku sigurnost grada. Kao jedan od izravnih izvršitelja kneževih odredaba, knežev kancelar se brinuo o izvršenju sudskih presuda, nadzirao je izvoz soli, mjere i utege, i, kao najvažnije-obavljao je bilježničku službu. Drugi knežev zamjenik- blagajnik ili kamerlengo bio čelnik općinske blagajne i po kneževu nalogu obavljao isplate ostalim komunalnim službenicima i vojnoj posadi.
Kao i u ostalim dalmatinskim komunama pod mletačkom vlašću, vrhovnu upravnu, sudsku i vojnu vlast obnaša knez (Comes, Conte, Rector). Biran je iz redova mletačkoga Velikog vijeća na mandat od dvije godine, koje mu je prije odlaska na dužnost davalo posebne upute za obavljanje službe (commissiones).
Predsjedao je sjednicama Velikoga i Malog vijeća, koje je sazivao po vlastitu nalogu, te se kao vojni zapovjednik komune brinuo za unutarnju i vanjsku sigurnost grada. Pri dolasku na službu doveo bi svoju pratnju ili družinu (familia comitis), koja se sastojala od jednoga pomoćnika (socius, cavalerius, miles comitis), pet slugu i pratitelja i jednoga bilježnika. Bio je obvezan povremeno opširno izvješćivati dužda i vladu o prilikama u gradu, distriktu i okolnim hrvatskim zemljama o svemu što bi se moglo odnositi na interese Mletačke republike na tom području. Po završetku službe podnosio je izvješće Vijeću desetorice (relatio) i račune o prihodima i rashodima, a morao je priložiti i jedan primjerak uvozno-izvoznih robnih dozvola. Izravni izvršitelji kneževih odredaba bili su knežev kancelar (cancellarius comitis) i blagajnik (camerarius, camerlengo). Kancelar se brinuo o izvršenju sudskih presuda, imao je uvid u kneževu korespondenciju te je nadzirao izvoz soli, mjere i utege, dočim je blagajnik bio čelnik općinske blagajne (camera communis; od 16. stoljeća ista je ustanova poznata pod nazivom fiskalna komora (lat. camera fiscalis), a po kneževu nalogu obavljao je isplate drugim komunalnim službenicima te vojnoj posadi. Osnovna mu je zadaća bila uredno ubirati razne namete i voditi blagajničke dnevnike. Prihodi komore dijelili su se u dvije glavne skupine: potrošarine ili daće (datia) na pojedine privredne i uslužne djelatnosti u gradu i kotaru te zakupni prihodi od zemljišnih posjeda i drugih vrsta zakupa (incantus) kao što su općinske daće.
Veliko, malo i tajno vijeće...
Od samoupravnih tijela u općinama postoji Veliko vijeće (Consilium maius) i Malo vijeće ili Vijeće petnaestorice (Consilium minus, Consilium quindecim sapientium). Veliko vijeće činili su plemići. Sjednice Velikoga vijeća održavane su jedino po kneževu nalogu ili odobrenju, no osnovna zadaća bila mu je imenovanje općinskih službenika i izbor poslanika koji su slani u Veneciju. Vijeće nije moglo donositi zakonske odredbe (reformationes) bez odobrenja središnje vlade u Veneciji. I svi zaključci Velikoga vijeća mogli su stupiti na snagu samo uz odobrenje središnje vlasti u Veneciji. Tek od 16. stoljeća kada su učestali turski upadi Veliko vijeće raspravljalo je i o političkim i gospodarskim pitanjima pa je time poraslo i njegovo značenje. Malo vijeće birano je svake godine, a sazivalo se na zahtjev kneza ili Velikoga dvora. I ovo Vijeće razmatralo je sporedna pitanja (predlagalo poslanike koji su odlazili u Veneciju, biralo zamjenike sudaca u Velikom dvoru, općinske službenike).
Suci Velikoga dvora (iudices sive rectores Curiae maioris), kome predsjeda knez i donosi konačnu odluku u sporovima za kaznena djela (Criminalia). S knezom surađuju i u drugim poslovima te s njime čine „vladu“ (regimen, rezimento). Obično su postojala tri, odnosno četiri suca Velikoga dvora. Suci Maloga dvora (iudices Curiae minoris, iudices causarum civilium) sudili su u građanskim parnicama (Civilia). Za građanske parnice birana su i četvorica odvjetnika (advocati). Posljednja instanca u sudovanju bilo je Vijeće četrdesetorice ili Malo vijeće u Veneciji, kome je svaki osuđenik mogao podastrti žalbu na kneževu presudu. Žalbe protiv presuda Velikoga i Maloga dvora nakon 1610. godine rješavao je generalni providur Dalmacije i Mletačke Albanije koji je kao posebna služba uvedena 1597. U kotaru (districtus) je zadržana dotadašnja upravna struktura vlasti. Osnovna upravna jedinica je selo, odnosno seoska zajednica (villa) koju predstavlja skup starješina nekoga sela-posoba kojima je na čelu sudac (iudex). Više sela ili posoba udružuju se u lige. Suci (iudices) su bili predstavnici državne vlasti u selima, pa im je glavna zadaća bila urediti odnose sela prema državnoj vlasti, prvenstvo u ispunjavanju obveza. Područje nadležnosti seoskoga suca naziva se sučija (iudicatus). Seoske su zajednice birale župnika i utvrđivale međusobne obveze, a najvažnija im je bila zadaća obrana i zaštita kotara. Seoske su zajednice osiguravale i ljudstvo za galije (homines a remo).
Godine 1285. za trogirskoga je kneza izabran Juraj Bribirski, ali uz njega je još uvijek gradom upravljao načelnik. Kasnije je i drugi član roda, Stjepan, sin Martinušev, bio trogirski knez. Tijekom venecijanske vlasti, u gradu se izmjenilo 108 knezova, otprilike svake treće godine dolazio je novi.
KRONOLOŠKI POPIS KNEZOVA S GODINAMA VLADANJA KNEŽEVA U TROGIRU (1421.-1797.)
1. Luca Tron 1421.-1424.
2. Marcus Zeno 1435.-1436.
3. Gabriel Barbadico 1444.-1447.
4. Thoma Minoto 1447.-1448.
5. potknez Pietro Marcello 1448.-1449.
6. Lodovico Diedo 1449.-1450.
7. Benedictus Contareno 1450.-1454.
8. Giovanni Mauro 1458.-1461.
9. Lupicinus de Rippa 1465.-1468.
10. Carolus Capello 1468.-1470.
11. Aloisio Lando 1470.-1471.
12. Francesco Lippomano 1473.-1477.
13. Alvise Barbarigo 1493.-1496.
14. Aloysius Aurio 1510.-1513.
15. Alexander Georgio 1518.-1521.
16. Dominicus Pizzaman 1521.-1524.
17. Marco Donato 1527.-1530.
18. Aloysio Calbo 1530.-1535.
19. Iohannes de Gartenibus 1545.-1548.
20. Leonardus Contareno 1551.-1554.
21. Augustus Bembo 1563.-1564.
22. Matheus Pizzaman 1564.-1567.
23. Alexander Bollani 1567.-1569.
24. Antonio Longo 1571.-1573.
25. Nicolò Priolo 1573.-1576.
26. Thoma Marin 1581.-1582.
27. Francesco da Mosto 1582.-1585.
28. Alvise Michiel 1588.-1590.
29. Dolfino Dolfin 1590.-1593.
30. Girolamo Minio 1596.-1598.
31. Alvise Bembo 1601.-1604.
32. Ambrogio Corner 1604.-1606.
33. Alvise Morosini 1606.-1609.
34. Domenico Contarini 1609.-1611.
35. Agostino Tron 1611.-1614.
36. Francesco Tron 1614.-1616.
37. Gabriel Morosini 1616.-1619.
38. Filippo Molin 1619.-1621.
39. Angelo Gabrieli 1621.-1623.
40. Lorenzo Tiepolo 1624.
41. potknez Girolamo Zane 1624.-1626.
42. Alessandro Diedo 1626.-1627.
43. Lorenzo Minio 1627.-1630.
44. Marco Molin 1630.-1632.
45. Giovanni Antonio Foscarini 1632.-1635.
46. Bernardino Malipiero 1635.-1638.
47. Lorenzo Foscarini 1638.-1641.
48. Andrea Corner 1641.-1643.
49. Davide Trevisan 1643.-1646.
50. Girolamo Marcello 1646.-1647.
51. Nicolò Zane 1647.-1649.
52. Andrea Trevisan 1649.-1651.
53. Antonio Mocenigo 1651.-1653.
54. Giovanni Battista Foscarini 1653.-1654.
55. Andrea Gritti 1654.-1656.
56. potknez Giovanni Barbarigo 1658.-1659.
57. Marco Malipiero 1659.-1662.
58. potknez Francesco Corner 1662.-1663.
59. Francesco Molin 1663.-1668.
60. Dionisio Pisani 1668.-1670.
61. Bernardo Gritti 1670.-1672.
62. Federico Priuli 1672.-1675.
63. Marco Loredan 1675.-1676.
64. Antonio Diedo 1676.-1679.
65. Zuanne Priuli 1679.-1681.
66. Alvise Foscarini 1681.-1684.
67. Giovanni Battista Bembo 1684.-1687.
68. Andrea Bembo 1687.-1689.
69. Michele Venier 1689.-1692.
70. Francesco Grioni 1692.-1694.
71. Zorzi Pizzamano 1694.-1697.
72. Luca Priuli 1697.-1700.
73. Marco Barbarigo 1700.-1702.
74. Marco Balbi 1702.-1705.
75. Angelo Balbi 1705.-1708.
76. Paolo Vitturi 1708.-1711.
77. Giovanni Paolo Dolfin 1711.-1713.
78. Antonio Querini 1713.-1716.
79. Pietro Donato 1716.-1719.
80. Vicenzo Contarini 1719.-1722.
81. Giovanni Battista Contarini 1722.-1724.
82. Giovanni Gottardo Catti 1724.-1726.
83. Leopoldo Curti 1726.-1729.
84. Marco da Riva 1729.-1732.
85. Andrea Pasqualigo 1732,-1735.
86. Francesco Badoer 1735.-1737.
87. Zuanne Querini 1737.-1740.
88. Santo Marin 1740.-1743.
89. Pietro María Corner 1743.-1746.
90. Girolamo Cicogna 1746.-1748.
91. Andrea Soranzo 1748.-1751.
92. Girolamo Bragadin 1751.-1753.
93. Lazzaro Ferro 1753.-1757.
94. Francesco Diedo 1757.-1759.
95. Trifon Barbaro 1759.-1761.
96. Zuanne Bragadin 1761.-1765.
97. Francesco Diedo 1765.-1767.
98. Pietro Soranzo 1767.-1770.
99. Alvise Balbi 1770.-1773.
100.Zan Battista Badoer 1773.-1776.
101. Enrico Dandolo 1776.-1779.
102.Zaccaria Canal 1779.-1781.
103.Alessandro Dolfin 1781.-1784.
104.Zilio Minio 1784.-1786.
105.Francesco Loredan 1786.-1789.
106.Pietro Antonio Bembo 1789.-1792.
107.Zuanne Corner 1792.-1795.
108.Santo Contarini 1795.-1797.
Komunalna palača - Knežev dvor (Palazzo del Conte).
Komunalna palača, u čijoj su se blizini pružale gradske zidine, zatvara svojim pročeljem istočnu stranu glavnoga gradskog trga. U sklopu zidina nalazila se i kula u vlasništvu Komune. Do bedema, na Žudiki, protezalo se vanjsko dvorište (vrt) koje je pripadalo Palači. Komunalna palača gradi se i dograđuje od druge polovine 13 stoljeća. Izvorno je to bio sklop sastavljen od više zgrada različitih površina i visina, grupiranih oko središnjeg dvorišta. Sadašnje zdanje datira s kraja 19. stoljeća, a rezultat je temeljite obnove dovršene 1890. godine, koja je tek donekle slijedila zatečeno stanje. S obzirom na položaj na trgu Komunalna palača (Palatium communis Tragurii) bilježi se također kao Palatiolum platee; poslije, u doba mletačke vlasti spominje se kao Knežev dvor (Palazzo del Conte). Pod tim je nazivom bilježe Ivan Lucić i Pavao Andreis. Ponekad ju se navodi kao Palazzo
del Nostro Illustrissimo Rappresentante i Palazzo pretorio. Tijekom godine 1263. i 1273. bilježi ju se više puta kao domus communis, 4 palatium communis.Tijekom 13. stoljeća spominju se isprave izdane pred općinskom kućom koja je nekoć pripadala trogirskom Kaptolu:“ ...ante domum communis Tragurii qundam capituli sancti Laurentii.“
U dvorištu kneževog dvora je ugrađen niz natpisa i grbova najistaknitijih plemićkih rodova i mletačkih knezova. Nad stepeništem su vrata na kojima je natpis koji spominje vijećnicu u kojoj su imali pristupa samo plemići.Tek nakon 1848 god. ona se je otvorila i predstavnicima ostalih socijalnih slojeva.U prošlome vijeku,uništeno je nažalost kazalište s ložama koje je postojalo u sklopu općinske palače. I danas je u ovoj zgradi općinska uprava-nastavljajući stoljetne tradicije. Komunalna palača stradala je u lipnju 1420. godine za mletačkog bombardiranja grada. Tijekom prve polovine 15. stoljeća podižu se dvokrake vanjske stube u dvorištu koje se penju uz južni i zapadni zid ponad gotičkih lukova. Na konzoli iznad stupa koji pridržava stubište isklesana je glava portretnih obilježja, koja prema tradiciji navodno prikazuje majstora Matiju Gojkovića, koji je u to vrijeme bio zaposlen na obnovi oštećenog zvonika katedrale. Osobito se ulaže u popravak komunalne, tj. kneževe palače – ona je nakon 1420. godine središte predstavnika mletačke vlasti u Trogiru, koji je biran izravno iz Venecije. Izgled komunalne palače morao je predstavljati dobru i organiziranu vladu kao i podaništvo Republici. Potaknuta oštećenjima, tada počinje njezina renesansna obnova koju je dovršio tek Trifun Bokanić. Već 1426. godine, za kneza Giacoma Barbariga (1426.-1428.) radi se na popravcima palače: grb kneza nalazimo na kruni bunara u dvorištu palače koje se pregrađuje u 15. stoljeću.
Mlečani su u gradovima osiguravali dostojne rezidencije za svoje predstavnike. Na palači u Trogiru je bio istaknut i lav Sv. Marka. Taj simbol nalazimo u svim gradovima pod mletačkom vlašću, a njegova je pojava puno raširenija u odnosu na znakove političke vlasti u predmletačkom razdoblju. Dokumenti 15. stoljeća navode neke prostorije trogirske komunalne palače: primjerice, veliku dvoranu u kojoj je bio sudački stol. U sklopu palače i dalje se nalazio zatvor. Kuća za službenike kraj komunalne palače iznajmljivana je i u 15. stoljeću o čemu svjedoči dokument iz 1426.godine. Spomenuti je knez Barbarigo odlučio popraviti i prije spomenutu zgradu u vlasništvu komune kraj „novoga groblja” ispred katedrale. Naime, u ugovoru iz 8. kolovoza 1426. navodi se da je za mletačkoga bombardiranja bila oštećena i jedna komunalna kuća s dućanima u prizemlju, a knez je odredio „zbog dobrobiti komune” da se ta kuća mora popraviti, jer će se inače srušiti sama „na štetu grada”.
Život na glavnom trgu i gradskim ulicama
Glavni trg bio je središnja urbana točka grada - uz njega su se nalazila sjedišta svjetovnih i crkvenih vlasti u gradu. Ali naglasili smo da je njegova uloga višestruka - osim političkog i crkvenoga središta, trg je bio je i glavno mjesto gospodarskoga života komune, imao je posebno pravno značenje te je bio sjecište svih društvenih događanja. Gradska je lođa bila prostor posebnoga javnoga značenja. Odavde se knez obraćao stanovnicima grada - publice et non oculte, a tu se katkad sastajalo i gradsko vijeće. Lođa je služila i kao gradski pritvor, koji su čuvali komunalni stražari. Naime, ako je netko bio optužen za dug, morao se sam prijaviti u lođu i ostati tamo dok se novac ne vrati. Svakodnevno je bila službeno mjesto za sastavljanje parnica i ugovora te za čitanje oporuka. Unutar komunalne palače bila je i prostorija kancelarije za rad sa strankama, a i tu su se čitale oporuke i sklapali razni ugovori. Ženama je statutom bilo zabranjeno ulaziti i u komunalnu palaču i u lođu,
čak i ako su bile svjedokinje - u takvu slučaju bilo je određeno da pučanke svjedoče u crkvi Sv. Marije na trgu, a plemkinje u svojim vlastitim kućama. Jasno je da je pojam javnih zgrada ovdje zapravo ograničen, što pokazuje uvjetovanost „javnoga” društvenim zakonima. Na trgu se izvodila i pravna institucija prisege, povezana sa sakralnon simbolikom. Prema dokumentu iz 1330., javne zakletve odvijale su se „nad križem i knjigom Evanđelja” koji su bili postavljeni in plancha rotunda na trgu. Prema Luciću ova se nalazila na mjestu „staroga zastavnoga stupa”, a koji se nalazio između „novoga zastavnoga stupa” i crkve Sv. Marije de platea.
U dokumentima 15. stoljeća ta se plancha rotunda locira in plathea prope stendardum sancti Marci, odnosno ispred gradske lođe. Na trgu je bio postavljen i „stup srama” (berlina), ali u trogirskim notarskim spisima ne nalazimo presudu vezanu uz njega. Prema statutu, svatko tko bi hulio Boga ili svece (a ne bi platio kaznu), morao provesti pola dana ad berlinam in platea. Tako bi kažnjenik bio javno osramoćen pred cijelom zajednicom. Na stupu kraj trogirske lođe još se može vidjeti dio željeznog lanca, za koji se samo može pretpostaviti da je pripadao stupu sramote kasnoga srednjeg vijeka. Mjesto bi u svakom slučaju bilo odgovarajuće: osoba vezana uz taj stup bila bi viđena od cijele zajednice, što je i bila svrha sramotne kazne. Godine 1386. izvedeno je jedno javno političko smaknuće na glavnom trgu - odrubljena je glava Augustinu
Casottiju.
Kronike grada Trogira iz 17. stoljeća – „Povijesna svjedočanstva o Trogiru” poznatog Trogiranina Ivana Lucića-Luciusa te „Povijest Trogira” njegovog sugrađanina i suvremenika Pavla Andreisa, „Trogir grad i spomenici“ profesora Ive Babića, „Srednjovjekovni Trogir“ Irena Benyovsky Latin, Ivana Burić i Robert Leljak, nezaobilazan su izvor za ovu priču o kneževima i dvoru. Povijest je odavno zapisana u knjigama samo je treba ispričati.
Blog Legende Trogira: www.legendetrogira.blogspot.com
Podijelite ovu priču, odaberite vašu platformu!
